ponedjeljak, 8. prosinca 2014.

Planinarenje - svaki početak je težak

Zeleno i plavo

Nikad nisam bila sportski tip. Ali ama baš nikad - niti u osnovnoj školi, niti u srednjoj i nisam to postala niti nakon punoljetnosti. Ako zanemarimo satove tjelesnog tijekom školovanja i subotnje izlaske u disco (što u mom slučaju podrazumijeva plesati cijelu noć), jedina fizička aktivnost kojom se oduvijek bavim je hodanje. Mogla sam se u osnovnoj školi priključiti tada popularnim borilačkim sportovima, ali nisam, nije to za mene (ne bih se tukla s razlogom, a kamoli bez njega). Mogla sam se u srednjoj školi baviti tenisom ili odbojkom, ali mi za takvu vrstu aktivnosti nedostaje natjecateljskog duha zbog kojeg bih naganjala loptu. Mogla sam, kao većina cura, krenuti na fitness, pilates, jogu i slično, ali kad se sjetim da bih nekoliko puta tjedno trebala otići nešto vježbati, odmah me prođe volja. 


I tako godinama nisam bila fizički aktivna. Ništa osim hodanja. Baš zbog te ljubavi prema hodanju mi se planinarenje činilo kao nešto u čemu bih se osjećala ugodno. Prirodu obožavam, hodanje volim, dakle imam sve predispozicije da postanem planinar. O kako sam se samo prevarila! Nisam znala da postoji hodanje i hodanje.

Odmor pri silasku sa Stola (2.236 m)

Nadobudno sam jedne subote s curama krenula u Sloveniju na Snežnik. Dva sata hoda od polazišta do vrha Snežnika zvučalo je kao dobar početnički izlet. I sve je bilo dobro dok se na stazi nije pojavila prva strmina, na koju se nastavila druga strmina, pa treća ... Jedva dolazim do daha, srce lupa kao ludo, zaostajem ... A onda je postalo još i gore. Posljednji pola sata hoda - uzak kamenit put na kojem se prepliće korijenje klekovine. Na pola tog puta sam im rekla da me ostave tu gdje jesam, da više nemam snage dizati noge da bih se pentrala po kamenju, da me baš briga što se vidi planinarski dom (naš cilj), jer ja jednostavno više ne mogu. Nisu mi dale da odustanem i popela sam se do vrha. Nagrada je bio prekrasan pogled s vrha i činjenica da sam uspjela. Osvojila sam Snežnik!! U domu kupujem planinarski dnevnik i kažem si da od ovog trenutka planinarenje postaje ozbiljno.

Pogled na Schlosserov dom - Risnjak (1.528m)

Svjesna svoje nepostojeće kondicije, u početku biram manje zahtjevne staze i vrhove, mada i na takvim stazama imam velikih problema čim se pojavi uspon ili potreba da dignem nogu više nego inače kako bih zakoračila na kamen. Prvi pravi osjećaj da sam nešto uistinu postigla bio je kad sam se popela na Risnjak i s obje ruke uhvatila famozni volan. Sto misli mi je proletjelo glavnom i sve se mogu sažeti pod isti nazivnik - radim nešto dobro za sebe i svoje tijelo. Napredujem! Pomalo, ali napredujem!! Usponi su još uvijek teški, ali više nisu toliko teški.

Učka (1.396 m) - planina koju gledam s prozora

Redovitim odlascima u planinu, moja se kondicija poboljšala i veselim se svakom novom izletu. Postoji još jedan razlog zbog kojeg se veselim usponu na planinu. To su deserti koji se nude u slovenskim planinarskim domovima. Koji me je slovenski desert toliko osvojio da sam ga odlučila napraviti kod kuće saznajte u nastavku priče o planinarenju, koju ću objaviti u siječnju.

Broj komentara: 28:

  1. I ja bih radije u planine, nego na more (neplivac). Jeste tesko svladati uzbrdice, ali kada si okruzen prirodom i ljepotom, skoro da napor i ne osjetimo.
    Krasne fotke!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Osjeti se napor, ali onda ljepota prirode i vidici koji se pružaju posluže kao isprika za pauzu

      Izbriši
  2. Oštrim se da krenem u planinarenje već par godina unazad. Prvi put kada sam najstariju drugaricu pozvala i rekla joj - idemo na planinarenje, samo je prokomentarisala - o, Bože! Nikako da se nakanimo, ali joj se ta ideja uopšte više ne čini lošom. Novi termin za početak je sledeće proleće, pa ćemo da vidimo. Divni pogledi, divne slike i jako, jako pametna odluka! Bravo!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Čekala sam i ja supruga par godina da se pokrene. Kad sam odustala od nagovaranja i krenula s curama u planinu, sam je predložio sljedeći izlet nakon što sam mu rekla da sam na posljednjem izletu hodala šest sati. Sad zajedno planinarimo i učlanili smo se u planinarsko društvo

      Izbriši
  3. nema mi do mora al ovo zelenilo je pravi odmor za oči i dušu.
    a post bez recepta ne priznajem, pa se veselim sljedećem koji je nažalost tek u siječnju ?
    why? ooooooooooooo why??

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nastavak planinarske priče i novi post će biti objavljeni u siječnju jer sad kreću prigodni blagdanski recepti

      Izbriši
  4. Potpuno znam o čemu pričaš :)))) i radujem se nastavku :))))

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pratila sam tvoje planinarske postove, super su

      Izbriši
  5. Super post i bravo za planinarenje ! Sjećam se i ja mojih početaka, na prvom usponu, koji mi je danas u rangu šetnje a ne planinarenja, mislila sam da će mi od napora srce otkazati :), ali kada su krenule nedjelje jedna za drugom i nove staze i usponi uživam u svakom trenutku planinarenja koliko god nekada naporno pa čak i opasno bilo. Uživam i u desertima u planinarskim domovima :) i jedva čekam tvoj novi post na ovu temu ! Jako su mi lijepe slike, jedva čekam nedjelju, nadam se bez kiše.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mada imam kabanicu, nije fora planinariti kad pada kiša, tako da se i ja nadam suhoj (i sunčanoj) nedjelji

      Izbriši
  6. divan post! divne slike! ja ne volim setnje, one duge spore setnje.. ali planinarenje mi je super! pentranje nebu pod oblake, uz strmine i prepreke, to volim =))

    bravo za pokretanje ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Rijetko kad šećem u pravom smisliu te riječi, obično je to kad sam u paru, u zagrljaju. Kad hodam imam malo brži ritam i to mi baš odgovara

      Izbriši
  7. najiskrenije: zavidim ti....jako volim hodanje i bio bi mi izazov planinarenje..penjala sam se na dinaru ali, dalje nisam stigla...jedino što često hodam po kninskoj okolici i to me malo utješi i održava mi kondiciju....za planinarenje jednostavno nemam društvo....niko od moga društva nije zaintersiran a o mm da ne pričam...zato ću sa uživanjem čitati tvoje postove i sebe zamišljati na istim mjestima...uživaj, draga moja..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Na posljednji izlet sam išla bez svoje bolje polovice i bilo mi je super družiti se s novim ljudima. Učlani se u neko planinarsko društvo i vidjet ćeš kako će ti biti super

      Izbriši
  8. Divan post sa predivnim slikama! Podvig ! Nastavi da uzivas.Ja sam skoro krenula u duge setnje po manje ravnim terenima, a gde god krenem u poslednje vreme svi su na biciklama, to mi izgleda primamljivo:)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kod nas baš nema preduvjeta za biciklizam, em brdovit teren (što i nije toliki problem), em su ceste uske i prometne pa nemaš kuda voziti - jednostavno nemamo kulturu vožnje

      Izbriši
  9. Kako su lepe slike....volim da hodam i hodamo svaki dan po 2 sata, nekada i više, nekada manje ali planina me nikad nije privlačila, odrasla sam u ravničarskom kraju a i sad živim u ravnici...ali moj muž, on obožava planinu a kako i ne bi, kad je rođen u Šumadiji.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Sigurna sam da bi mi bilo neobično da se sada preselim u ravnicu. Stvarno imam sreću što sam okružena planinama, a i Slovenija mi je relativno blizu tako da na ljeto krećemo u ozbiljnije planinarske pohode

      Izbriši
  10. Priroda je divna, ispalti se samo zbog toga. Bitno da si ti sebi našla neku aktivnost u kojoj uživaš!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Dugo mi je trebalo da se u nečemu pronađem, mada sam već nekoliko godina mislila da bi planinarenje moglo biti fizička aktivnost koja će mi se svidjeti

      Izbriši
  11. Uh i ja bi tako rado češće, čak sam si kupila i nove cipele, ali s djecom i radnim vikendima, teško mi se organizirati. Pred par tjedana kad je bilo lijepo sunce, sve mi se posložilo, dogovorila se i dobila temperaturu. Ali doći će i moje vrijem jer kao i ti volim hodati i prirodu!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nadam se da će čim prije doći tvoje vrijeme, jer je pravi gušt planinariti

      Izbriši
  12. odavno nisam planinarila, nema druge nego da se učlanim u neko planinarsko društvo ili sama počnjem pomalo prema planinama:) Nekada sam bila aktivna, čak i noćila na planini i spremala palačinke za planinare ( vidiš mi nismo u tom planinarskog domu sjetili se nekog boljeg recepta) Udala sam se i preselila iz Splita u Mostar, ali ima i ovdje planina tako da mi to ne može biti izlika.

    Moram ti reći da su me ove fotografije nadahnule!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne mogu ti opisati koliko se veselim noćenju na planini, a sve zato što jedva čekam doživjeti zalazak i izlazak sunca promatran s nekog vrha. Pratim dva Slovenca koji skoro svaki vikend idu na vrhove preko 2.000 m i obavezno objavljuju fotke fascinantnih izlaska/zalaska sunca. Veselim se i prvom snježnom usponu koji me čeka ovu nedjelju :)

      Izbriši
  13. Nekako si mene podsjetila kad sam ovo ljeto planinarila na Risnjak sve strmo oko mene a nikad doći na cilj a napaokon kad ga osvojiš i doživiš planinu srce ti je veliko. A opet tako divno guštanje kroz prirodu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Potreban je kontinuitet da bi strmine prestale biti naporne, a to se najbolje postiže ako se učlaniš u planinarsko društvo, budući da imaju organizirane izlete svaki vikend. Čak sam se upisala i u planinarsku školu, tako da sam planinarenje ozbiljno shvatila

      Izbriši