utorak, 10. ožujka 2015.

Planinarenje - planinar s diplomom

Dugo mi je trebalo da napišem ovaj post. Uvodni odlomak čeka nastavak teksta već deset dana (prikladno ubacujem #nedamise). Danas sam konačno odlučila da je došlo vrijeme da tekst privedem kraju i napišem svoja razmišljanja. Nije mi teško napisati tekst, već mi je bio potreban (a da to nisam ni shvatila) odmor od modernog doba i tehničkih novotarija.




Krajem veljače sam provela dva predivna dana daleko od svakodnevnice, a kad sam došla doma, shvatila sam da se u ta dva dana uopće nisam sjetila niti kompjutera niti televizije. Nije čak bilo ni pretjerane zvonjave mobitela. U toj opuštajućom (mada i djelomično napetoj atmosferi) upoznala sam neku novu Tamaru, kakvu kod kuće ne srećem. I svidjela mi se!

Svaki planinar će vam reći da je za planinarenje i dobru kondiciju najvažniji kontinuitet. To znači da bi trebalo planinariti svaki vikend ili barem svaki drugi. Kako bih to postigla, učlanila sam se u planinarsko društvo. Moje planinarsko društvo je jedno od najorganiziranijih društava na ovom području (a možda i šire) i znam u šali reći kako im još samo fali gastro odsjek (kojeg ću, naravno, ja osnovati). Osim odlične organizacije i brojnih odsjeka, razlog zbog kojeg sam se učlanila baš u ovo društvo je planinarska škola. Predavanja su počela u listopadu prošle godine, a na kraju veljače smo polagali ispit. Po završetku planinarske škole nisam postala sveznalica (potrebno je prehodati puuuuuuno kilometara kako bi se usavršila stečena znanja i vještine), ali nisam više ni neznalica.


Planinarska oprema, uzlovi, orijentacija uz pomoć kompasa, prva pomoć i teorijsko znanje iz planinarstva bili su mi krajem veljače glavna preokupacija. Udžbenik (više od 300 stranica) sam pročitala dva puta i uzdam se u svoje dobro pamćenje. Orijentaciju sam savladala na predavanjima i nju niti ne ponavljam. Nekoliko uzlova nisam doma mogla nikako zavezati, ali se nadam kako ćemo ih još vježbati prije ispita. Spremam sve potrebno u planinarski ruksak i dolazim na mjesto okupljanja. Čekamo da se svi skupe, razmještamo se po autima i konačno krećemo.

Stižemo na odredište, ostavljamo stvari i nas nekoliko ide u lokalni dućan po namirnice, dok je dio ekipe zadužen za vatru i zagrijavanje kuće u kojoj ćemo boraviti. U dućanu se događa moje prvo "prosvjetljenje" - nekih namirnica potrebnih za pripremu jela koja smo dogovorili uopće nema ili nema u potrebnoj količini. Taj pojam da nečega što nam je potrebno nema je postao u potpunosti nepoznat. Ako nema u malom lokalnom dućanu, na nekoliko minuta vožnje udaljenosti su Plodine, Lidl, Konzum i Billa, a tamo sigurno ima. Dok smišljamo rezervne varijante, razmišljam o komociji u kojoj živimo, a da je nismo ni svjesni i prisjećam se djetinjstva kada dućani nisu radili nedjeljom i kada je bilo sasvim normalno jesti kruh "od jučer".


U prizemlju je živo, svi se muvamo oko otvorene kutije napolitanki, pospremamo namirnice, doručkujemo i pričamo o svačemu i ničemu. Većina planinara odlazi na izlet u okolicu, neki dobivaju zaduženje održavati vatru, a ja s nekoliko cura krećem prema kuhinji. Svaka čast Dubravki koja je preuzela ulogu glavne kuharice, budući da ima iskustva u pripremi hrane za puno ljudi. Gulimo, ribamo, režemo - radi se čobanac. Dok se ručak kuha, vježbamo uzlove i svi oni koje nisam doma mogla nikako zavezati, sada se vezuju od prve. Sretna sam! Postavljamo stol i čekamo ostatak ekipe da se vrati sa izleta. Prepričavaju nam kako im je bilo, ručamo, zezamo se i tražimo dobrovoljce za pranje suđa. Ostajemo u blagovaoni i čavrljamo. Jadranka je zamutila smjesu za palačinke (nikad toliko smjese za palačinke nisam vidjela). Dok čekamo palačinke, pijemo kuhano vino (bolje nisam pila). Mada svako toliko netko spontano krene vježbati uzlove ili pričati o gradivu, opušteni smo i uživamo, kao da sutra nemamo ispit. Palačinke su se doslovno razgrabile - bile su savršene!


Deset je sati i vrijeme je počinku. Odlučila sam spavati na prostranom tavanu. Sobe mi se nisu svidjele, kreveti na kat,  jedan do drugoga. Na tavanu nas je malo, većina se smjestila u grijane sobe. Promatram što drugi rade. Dečki su se u odjeći utrpali u vreću za spavanje, a cure su ipak odabrale presvlačenje u pidžamu. Obično ne spavam na putovanjima. Budna sam cijelu noć i čekam jutro. Nisam nervozna, mada inače u slučaju nespavanja izludim od nervoze. Nadam se da će se Zoran, naš fotograf, prvi ustati u potrazi za motivima. Tako je i bilo. Šest je sati, idemo u blagovaonu, a dolje se već skupila grupica koja uči. Polako pristižu i ostali. Svi nešto pričaju i ponavljaju gradivo pa ne mogu sabrati svoje misli. Doručkujem i odlazim na tavan. Ponavljam gradivo i uzlove. Pismeni je prošao dobro, praktični dio isto tako. Svi prolazimo!


Ovaj mi je vikend donio puno znanja - kako onog teorijskog i praktičnog planinarskog, tako i životnog. U prirodi, daleko od svakodnevnice i užurbanog načina života je sve drugačije. Zaboravljaju se brige, svi su veseli i međusobno si pomažu. U sjećanju će mi ostati lijepe uspomene na druženje i nadam se da ćemo se mi školarci nastaviti dalje družiti na izletima. Hvala svim predavačima koji su nesebično dijelili svoje znanje i ispitivačima koji su slušali naše mudre i manje mudre odgovore. Veliko hvala Zoranu koji mi je ustupio svoje fotke - drago mi je da sam imala priliku upoznati istinskog zaljubljenika u fotografiju (jedva čekam njegove foto ture, kada ćemo bez žurbe koračati planinom i uživati u motivima koje nudi).

Broj komentara: 27:

  1. Mislim da je planinarenje jedan od najboljih hobija za tijelo i dusu. Najljepse je druzenje sa onima koji slicno razmisljaju i vrijeme provedeno u prirodi .Fotke izgledaju uzbudjujuce (posebno oni madraci u potkovlju) - obecavaju dobro druzenje. ..A tu je i Tamar;, za sve ono cemu se mnogi nisu ni nadali kada su potpisali. Iznenadjenje ih tek ocekuje ;-)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislili smo da ćemo napraviti tulum u potkrovlju, ali smo morali poštovati kućni red, što znači spavanac u 22 sata

      Izbriši
  2. drago mi je da si našla hobi u kojem i uživaš i odmaraš se istovremeno.
    veselim se tvojim fotkama

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Fotkanje je zapravo najteži dio - dok ja zastanem, izvadim fotić i pofotkam to što vidim, grupa ide dalje i onda moram trčati za njima, a često puta je i teren takav da treba paziti kuda se hoda pa niti ne mogu uočiti sve ljepote prirode

      Izbriši
  3. cestitam na polozenom ispitu! i da imate puno planinskih staza koje ce vam donjeti svasta nesto zanimljivo =))

    OdgovoriIzbriši
  4. Čestitke na diplomi, ako se to uopće tako kaže. Jedva čekam recepte iz gastro odsjeka;)

    OdgovoriIzbriši
  5. U prirodi je naše pravo biće... Sve je drugačije i tada čovek shvati koliko je u milosti ili nemilosti većeg od sebe tj. prave sile zvane Priroda. Sve čestitke na položenom ispitu. Bravo! Jako interesantan post i drago mi je da si nam predstavila još jedan hobi. Pozdrav

    OdgovoriIzbriši
  6. Ponekad je coveku zaista potrebno da se odmori od svega, a vreme provedeno u prirodi je odlican izbor! Divan post!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Priroda je savršena za odmor od svakodnevnice

      Izbriši
  7. Love these pictures! Here was hot today:( I want autumn and winter!

    OdgovoriIzbriši
  8. Baš guštaš u svojoj novoj ljubavi prema planinarenju, prirodi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ljubav prema prirodi postoji oduvijek, samo je ljubav prema planinarenju nova

      Izbriši
  9. Divno druzenje i fotkice, jedno zaista prelepo iskustvo... sve cestitke na polozenom ispitu i zelim ti jos puuuno lepih planinarskih tura.:)))

    OdgovoriIzbriši
  10. Cestitam na polozenom ispitu. Iz ovog teksta naprosto vrca ljubav ka planinarenju, malo ljudi na zalost iskusi takvu vrstu pasije. Divan post:))

    OdgovoriIzbriši
  11. Fascinantno mi je kako ste vi svi razmaženi, ne znam jel živite u centru grada ili što? Ja živim na selendri jer ne zarađujem dovoljno da se preselim u grad pa trunem tu gdje jesam i da, dolaze nam u selendru takvi silini planinari i izletnici poput vas.
    Fasinatna mi je rečenica "Ako nema u malom lokalnom dućanu, na nekoliko minuta vožnje udaljenosti su Plodine, Lidl, Konzum i Billa, a tamo sigurno ima", mi koji živimo u malim selendrama nemamo "Plodine, Lidl, Konzum i Billu na nekoliko minuta udaljenosti" i kad nečega nema mi to ne kupumeo, i toga nema i nama nije tako samo za vikend, nego cijeli život. Blago vama na vašoj komociji.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne živim u centru grada, već u prigradu, moglo bi se čak reći i na selu budući da imam svoj vrt i štalu sa kokoškama, puranima i prascima i to su mi svakodnevne obaveze, tako da nisam ni razmažena niti mi je išta palo s neba. Možda samo u ovom kontekstu imam sreću da su veliki trgovački centri u blizini.

      Svojim tekstom nisam htjela nikoga uvrijediti nego baš naprotiv, ukazati da ta komocija koju većina nas niti ne primjećuje jer je postala normalna, u manjim sredinama ne postoji.

      Žao mi je što ste frustrirana životom kako kažete u "selendri" pa vas oni koji sa smiješkom vikendom dolaze u tu sredinu vjerojatno još više frustriraju, pogotovo kada sa smiješkom na licu i odu iz te sredine, a vi ne. Srećom pa sam rano spoznala da su sve granice i ograničenja samo u našoj glavi i moj izbor nije nikad "trunuti u nezadovoljstvu"

      Izbriši
  12. Čestitam ti. Čitam ovaj prethodni komentar i vjerujem da bi ta osoba trunula i u gradu. Svako kroji svoju sudbinu, a ugodu i veselje se može pronaći bilo gdje živiš. Zato ti uživaju u svom planinarenju, a nama je gušt čitati tvoje pričice...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se u potpunosti, samo o tebi ovisi hoćeš li biti sretan, bez obzira na uvjete u kojima se nalaziš

      Izbriši
  13. Nikad nisam planinarila niti išla na skijanje...drago mi je da si ti uživala i nastavi da radiš ono što ti voliš i u čemu uživaš jer to je ono što nas čini srećnima. Topli pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
  14. Bravo Tamara, čestitam ti na diplomi, svemu što si napisala uključujući i odgovor na komentar na koji je trebalo baš tako odgovoriti. Priča mi je odlična, a diploma planinara nešto na što ću se nadam se jednom i sama odlučiti i nešto ovakvo kao što si ti doživjeti !

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Svakako bih ti preporučila da upišeš planinarsku školu, meni nije ni sekunde žao što sam ju upisala. Uz uspomenu na divno druženje ostaje i korisno znanje

      Izbriši