Planinarenje - Begunjščica

Na obroncima Begunjščice

U Begunjščicu sam se zaljubila prošle godine prilikom uspona na Stol (najviši vrh Karavanki). Posebno me oduševio Roblekov dom, odnosno njegova lokacija na osunčanom travnatom obronku planine. Tada smo se dogovorili da ćemo obavezno ići na Begunjščicu. Tijekom planinarske škole dobili smo zadatak napisati plan izleta. Nisam dugo razmišljala o cilju tog izleta. Odmah sam znala da ću isplanirati svoj izlet na Begunjščicu. Taj se plan konačno i ostvario.

Pogled na Stol iz Roblekovog doma

Vremenska prognoza nam nije bila naklonjena i predviđala je kišu već od 11 sati. Nadali smo se kako ipak neće padati i s usponom smo startali u 9 sati. Zrak je bio težak i sparan, ali smo krenuli puni volje. Kako je vrijeme odmicalo i što smo duže hodali, sve nam je više smetala sparina. Ali nismo odustajali od našeg cilja. Konačno smo stigli do Roblekovog doma. S obzirom da se počelo opasno oblačiti, kratko smo se zaustavili i nastavili dalje prema vrhu Begunjščice.

Cvijeće na samoj stazi

Malo nas je obeshrabrila oznaka kako je do vrha još sat vremena hoda. Hodali smo i hodali i nikako doći do vrha. Kad smo već bili blizu, na vrh se navukla magla. Računamo kako ćemo se na vrhu kratko zadržati, samo da pečatiramo dnevnike. Izvadili smo dnevike pa ugledali hranu u ruksaku i napravili piknik. Dok smo jeli, magla se razišla i pojavilo se sunce. Vidik je bio prekrasan. Uživamo!

Silazak s vrha Begunjščice

Sad se još samo treba vratiti do auta. Odabrali smo kružnu turu, što znači da se ne vraćamo po istoj stazi, a naš prvi cilj je Dom na Zelenici. Čekao nas je strmi silazak. Koliko god je na pojedinim dijelovima bilo zahtjevno, uživala sam u svakom trenutku. Idilu su kvarile samo muhe, koje su nam dosađivale svojim zujanjem. Znala sam da će silazak biti teži od uspona i da je staza djelomično zahtjevna, ali kad sam ugledala sipar, ostala sam bez riječi. Moj prvi sipar! Nisam znala u što ću prije gledati - stazu kojom moram proći ili okomite "staze" koje je napravilo kamenje koje se kotrljalo s vrha. Suprug je krenuo prvi. Napravio je par koraka, kad se čuo zvuk kotrljajućeg kamenja. Stali smo kao ukopani i promatrali kretanje kamenja. Kad se konačno stalo, nastavili smo dalje. 

Hod po siparu

Cijeli put smo sretno prošli i već smo pomalo umorni stigli do Doma na Zelenici. Kako je lijepo sjesti nakon toliko hoda i napraviti pauzu. Do auta imamo još sat vremena, ali staza više nije zahtjevna. Pogled nam je bježao prema Storžiču i zacrtali smo ga kao sljedeći cilj. Kako je bilo na Storžiču, pričat ću vam u sljedećem planinarskom postu.