Došlo mi je da plačem. I plakala sam. A sve zbog slatkog i deserta, odnosno nemogućnosti jedenja istog. Već se neko vrijeme hranim po principima LCHF prehrane. I to bez nekog posebnog (zdravstvenog) razloga. Jednostavno sam htjela vidjeti kako ću se osjećati. Poznajem neke osobe koje se hrane po tom principu i svi s oduševljenjem govore kako se super osjećaju. Pa kad se već osjećam dobro, zašto se ne bih osjećala još i bolje - prošlo mi je kroz glavu. Proučila sam koja se hrana može jesti i koja je zabranjena. Promjene u odnosu na dosadašnju prehranu su bile djelomične. Znalo mi se i do sada dogoditi da sam imala LCHF ručak, bez neke posebne namjere, jednostavno tako jedemo. Ali LCHF desert nisam napravila/pojela niti jedan. I upravo je to ono što sam mislila da će mi nedostajati. U skladu s dozvoljenim namirnicama, kroz glavu su mi prošli ganache, mousse i praline i to je to za početak.
